Otok s blagom
Provesti ću vas kroz priču djevojčice koja je tragala za blagom. Govorili su joj da je na jednom dalekom otoku blago. Djevojčica je bila odlična učenica. Trudila se obaviti sve svoje obaveze na vrijeme. Bila je samostalna i savjesna. Svaki njezin uspjeh bio je pod normalno. Sve što je postizala uzimalo se „zdravo za gotovo“. Djevojčica je rasla s tim uvjerenjem da njezin uspjeh nije ništa. Zašto uvjerenjem? Zato jer ponavljajućim iskustvima nastaju neuronske veze u mozgu (uvjerenje:“Moj uspjeh uzima se zdravo za gotovo i ne vrijedim“). Tako nastaju obrasci ponašanja koji postaju nesvjesni. Djevojčica je izrasla u djevojku koja je kompenzirala uvjerenje:“Moj uspjeh nije ništa posebno, ja baš i ne vrijedim“, perfekcionizmom trudeći se biti savršena kako bi dobila potvrdu vlastite vrijednosti od drugih.
Sjetila se one priče iz djetinjstva-„Daleki otok s blagom“ Pomislila je:“Ako nađem blago i budem bogata, pokazati ću svima koliko vrijedim. Svi će me cijeniti i voljeti onako kako zaslužujem.“ Često znamo ono što nam je nedostajalo u djetinjstvu, kao što su viđenost, prihvaćanje, pripadnost, kontakt/ljubav, pažnja; tražiti izvana od najbliže okoline, kao što je partner, rodbina, prijatelji… Nesvjesno, naravno.
Da se vratimo na našu, sada već, djevojku iz priče, koja je počela istraživati gdje se Otok s blagom nalazi. Saznala je. Dugo je štedjela je novce za neko zanimljivo putovanje, ali nije ni slutila da će ušteđevina biti namijenjena za pronalazak Otoka s blagom. Krenula je na put. Ukrcala se na vlak. U kupeu, s njom, je bila jedna gospođa. Djevojka je sjela preko puta nje. Ljubazno je pitala gospođu bili joj smetalo da ona sjedne baš na to mjesto. Budući da su njih dvije bile jedine u kupeu, gospođa je odgovorila da joj ne smeta. Za par minuta je djevojka otvorila kutiju s keksima i ponudila gospođi. Gospođa je ljubazno uzela jedan keks. S obzirom da je bila relativna tišina, čulo se djevojčino hrskanje keksa. Osjetila je nelagodu i upitala gospođu da li joj smeta njeno hrskanje. Gospođa na to kaže:“Mogu li ja tebe nešto pitati?“ Djevojka:“Možete.“ Gospođa:“Zbog čega se ti toliko brineš o tome kako ću se ja osjećati?“ Djevojka odgovori:“Tako sam navikla“ To su najčešće programi iz našeg djetinjstva koji su nesvjesni. Korijen potječe od okoline-naših skrbnika, odnosno iz objektivnih relacija. Ne krivite, pri tom svoje roditelje i oni imaju svoje nesvjesne programe.
Vratimo se na priču. Gospođa nježnim glasom kaže djevojci:“Draga djevojko, ne moraš se brinuti kako ću se ja osjećati. Ti nisi odgovorna za moje osjećaje. Znam se ja sama pobrinuti za sebe. Ugodno mi je s tobom. Ja ćuti reći ako nešto želim ili ako mi nešto smeta. Samo se opusti i uživaj u putovanju“. Ne samo da je rekla, gospođa je zračila tom energijom opuštenosti i emotivne zrelosti. Djevojka.“Wooow, to još nisam čula. Hvala vam. Uistinu osjećam olakšanje i opuštenost.“
Djevojka se osjećala ugodno, opušteno i slobodno s gospođom. Djevojka je gospođi pričala o sebi , jer je gospođu to zanimalo. Gospođa se iskreno divila djevojčinim postignućima. Djevojka je osjetila ispunjenost i zadovoljstvo, te se nešto u njoj počelo mijenjati.
Stigle su obje do posljednje stanice. Zagrlile se i razmijenile kontakte. Djevojka je otišla na trajekt prema Otoku s blagom. Uzbuđenje je raslo što se više približavala cilju. No, nešto u njoj kao da je bilo drugačije, kao da se nešto promijenilo od kako se je iskrcala iz vlaka. Došla je točno na ono mjesto gdje bi blago trebalo biti. Put vodi ka nekoj špilji, tako je i pisalo u uputama pa je pripremila svjetiljku i naoružala se hrabrošću. Na ulazu je bio ljubazni gospodin koji je rekao da zna cijelu priču o skrivenom blago i da nije jedina koja je tu došla. Ponudio joj je da će ju odvesti. Vrlo brzo došli su do mjesta gdje je trebalo biti blago. Kada se osvijetli na tom mjestu, nalazilo se kamenje. Neka od tih kamena su svjetlucala. Djevojka je bila malo razočarana.
Bolje je pogledala prema mjestu i zagledala se u jedan malo veći kamen, kao da je bio drugačiji od ostalih. Za nju je sjajio posebnim sjajem. Podigla je kamen s poda, te ga pažljivo okrenula kako bi ga promotrila. Na donjoj strani kamena bilo je zrcalo. Gledala je sebe. Malim slovima je pisala poruka:„Blago koje tražiš je zapravo u tebi“. Zaplakala je. Dirnuta porukom i promjenama/iskustvima koje je doživjela na putu do Otoka s blagom osvijestila je: da se ne mora brinuti za tuđe osjećaje, već kako se ona osjeća; da vrijedi i te kako vrijedi, i da njeni uspjesi vrijede kao i ona sama, i da sebe ne bi trebali uzimati „zdravo za gotovo“. Uzela je kamen. Zahvalila gospodinu i otišla. Kada je došla doma zagrlila je svoje roditelje, te im oprostila ono što im je nekada zamjerala i počela ostvarivati svoje snove.
BLAGO JE U VAMA i čeka da ga otkrijete vašim putem osvještavanja. Sretan put 😊
